‘ZLATNI OSMJESI’

moj put svile Uzbekistanom i Turkmenistanom

Što je to što čini bilo koje putovanje posebnim doživljajem? Za mene to su ljudi, dobro raspoloženje, nepredviđene situacije, zanimljiva mjesta i događaji, boje, oblici, priroda…

Sve to pa i puno više imala sam prilike doživjeti na putovanju u Uzbekistan i Turkmenistan. Još uvijek kada pomislim na tih 15 dana, vidim široke, prijateljske osmjehe, nizove zlatnih zuba, šarenilo boja, okusa, mirisa i preplavi me ugodan i topao osjećaj povezanosti, bliskosti i domaće atmosfere.

Naša mala grupa od 8 ljudi, iako drugačijih svjetonazora, godina, nemjerljivo većih ili manjih pređenih kilometara po ovoj prekrasnoj Zemlji, uspjela je od prvog pa do zadnjeg trenutka uživati u zajedništvu i putovanju koje nas je, makar nakratko, spojilo.

Planirano putovanje u Kirgistan pretvorilo se u dvije opcije: ili povrat novca ili zamjena za putovanje u Uzbekistan i Turkmenistan. Ove, 2010. godine, u Kirgistanu su s proljeća svrgnuli vladu, a nedugo nakon toga se okrenuli protiv lokalne Uzbekistanske manjine i situacija u toj Srednjeazijskoj zemlji postala je u kratkom roku vrlo nestabilna. Nisam trebala dugo razmišljati i moje ovogodišnje egzotično putovanje je umjesto Kirgistana postalo Uzbekistan i Turkmenistan.

Prvi dojmovi vezani su uz ranojutarnji dolazak u glavni grad Uzbekistana – Taškent.

Široke ulice s masivnim zdanjima, bez puno prometa i s malo prolaznika nisu u prvi mah odisale nekom naročitom dobrodošlicom. Pa čak ni ogromni ‘Uzbekistan’ hotel u kojem smo bili smješteni nije svojom vanjskom, neuobičajenom čeličnom strukturom ostavio naročit dojam. No, kaže se da prvi dojam ponekad može prevariti.

I tako su moje prve dojmove ubrzo zamijenile nesvakidašnje stanice Taškentskog metroa. Iako kruži glas da je to jedan od najljepših i najposebnijih metroa na svijetu koji trenutno ima 29 stanica od kojih svaka ima svoju glavnu temu kao okosnicu unutrašnjeg uređenja zapravo je nemoguće opisati koliko je ‘Toshkent metropoliteni’ poseban, drugačiji i jednom rječju – predivan. Svaka stanica je malo umjetničko djelo sa puno mozaika, stupova i ornamenata, čista i uredna, bez puno gužve i buke. Umjesto klasičnih kartica ili karata koje se koriste u većini današnjih metroa, ovdje cijela stvar funkcionira na principu žetona. Nažalost, fotografiranje tamo nije dozvoljeno jer je njihov metro označen kao vojni objekt i na svakom koraku možete sresti tirkizno-uniformirane policajce, čuvare reda i zakona koji , činilo se tako, drže četvore oči otvorene. ‘Toshkent metropoliteni’ trenutno je jedini metro sustav u Srednjoj Aziji koji je u funkciji, a otvoren je 1977.godine kao sedmi po redu metro u bivšem Sovjetskom Savezu.

Već tu prvu večer, uz glasnu muziku, ples trbušnih plesačica i braće blizanaca koji su plesali kozačke plesove dalo se naslutiti kakva neobična avantura nas čeka u danima koji su uslijedili…

Nakon uspješnog lokalnog leta Uzbek airways-om stigli smo u Hivu te smo naš treći dan proveli u cjelodnevnom razgledavanju tog neobičnog grada-muzeja. Unutar zidina unutrašnjeg grada, koji se naziva Ičan Qala, nalazi se ogromni ali nedovršeni minaret i medresa Muhammad Amin kana koja je trebala biti najveća medresa u Centralnoj Aziji.

Ubrzo smo se ‘pogubili’ po uskim ulicama Hive jer su nas preoteli uporni i neumorni prodavači sa svojom lokalnom ponudom raznoraznih štandovskih drangulija. Sa svih strana se činilo da dolaze glasovi muški, ženski, dječji: “Madam, mister, mister, madam…buy, buy, buy”

Kada smo se konačno othrvali toj navali, sjeli smo ručati u dvorište restorana u centru Hive, gdje su nas smjestili na povišeno postolje-krevet presvučeno sa tepisima, a u sredini kojega se nalazio niski, široki stol, prepun hrane. To je tipični izgled tradicionalnog objedovanja i sjedenja koji smo susretali na dosta mjesta tijekom puta ali ovaj nam je bio poseban jer je bio prvi takav. Nakon ručka smo se odlučili još neko vrijeme tamo zadržati i odmarati ispruženi na ogromnim jastucima na krevetu-stolu. Idealna stvar za one koji vole uživati u polaganoj degustaciji jela i pića i posebno za one koji vole odmoriti nakon objeda.

U Hivi smo se zadržali i u unutrašnjosti mistične džamije sa 218 stupova od kojih je svaki poseban jer ima različite rezbarije i oblik.

Zašli smo u našem istraživanju i u neke manje turističke, a više siromašnije dijelove grada koji izgledaju kao da je netko naljepio fasade od blata na pročelja siromašnih domaćinstava. No i tamo, u tom siromaštvu naišli smo na dječicu koja su s nama pričala na odličnom Engleskom jeziku, a imala su pregršt pitanja otkuda smo, kako nam se sviđa njihov grad te kamo dalje idemo. Zanimljivo je da su nas sa pragova svojih kućeraka sa svih strana domaćini zvali da uđemo u njihove domove i pogledamo kako oni žive.

Već umorni od hodanja i promrzli od ledenog vjetra koji je cijeli dan puhao mjestom popeli smo se na najviši vidikovac u gradu sa kojega smo promatrali kako Hiva lagano i sigurno tone u sumrak.

Naš četvrti dan puta obilježio je odlazak iz Hive prema nedalekoj granici gdje smo u mjestu Dašoguzu ostavili iza sebe Uzbekistan i stupili na Turkmenistansko tlo. Odmah smo krenuli dalje prema Koneurgenču gdje se nalaze mauzolej Turabek Hanuma, najviši minaret Središnje Azije – minaret Kutlug Timura, mauzoleji sultana Tekeša, Arslana II, Najmetdin Kubrae i sultana Alija.

Mlada djevojka koja nam je kratko bila vodič (od granice Uzb-Turk pa sve do aerodroma u Dašoguzu sa kojega smo poletjeli za Ašgabat) ponudila nas je po putu sa lokalnim jelom – kolačićima od tijesta punjenim sa bučom koji su još bili vrući jer ih je njezina majka upravo ispekla. Ona mi je ispričala kako nije jednostavno upisati fakultet u Turkmenistanu jer ih ima svega nekoliko i svi su smješteni u Ašgabatu, a puno mladih ljudi želi studirati i moguće je da se desi da za upis traže velike sume novca što je za lokane ljude pravo bogatstvo pa se neki od potencijalnih studenata ipak odlučuju za sveučilišta u Rusiji, npr. u Skt. Petersburgu.

Nakon obilaska Koneurgenča i njegovih znamenitosti vratili smo se u Dašoguz i hvatamo večernji, lokalni let Turkmen airwaysa za Ašgabat. Tamo nas je dočekala Jennet (lokalni vodič) koja nas je već drugo jutro odvela u obilazak ogromnog Gulustan bazara u Ašgabatu, a tamo me je preplavilo šarenilo boja, mirisa i okusa sa bezbrojnih štandova na kojima lokalni trgovci još uvijek koriste prekrasne, zelene, starinske vage.

Ašgabat, glavni grad Turkmenistana nazvala bih bijelim, mramornim gradom jer je većina zgrada, građevina pa i džamija obložena mramornim pločama i ima neki uštogljeni izgled. Još uvijek se na pojedinim mjestima mogu vidjeti kipovi bivšeg predsjednika koji su ili zlatni ili pozlaćeni, a široke ulice grada pretrpane su vodoskocima i fontanama i sve skupa izgleda kao predstava kiča iako, moram priznati, i taj pretjerano bijeli, sjajni i kičasti izgled ima svoj šarm i ljepotu.

Na našu žalost, nismo uspjeli niti jednu od tih par večeri u Turkmenistanu izaći na ulice, u’noćni život’ jer od 11h navečer tamo počinje policijski sat i tada nema šetanja po ulicama, a i većina barova i restorana se zatvara.

U obilasku Ašgabata posjetili smo i prekrasnu mramorom obloženu najveću džamiju u Središnjoj Aziji – Ruhy. Iako sam mislila da žene u džamije ne mogu ulaziti bez marame na glavi, od nas se u obje zemlje u većini slučajeva očekivalo da samo pokrijemo ramena ili pak nismo morale ništa dodatno oblačiti na sebe. Fascinirao me način na koji se ljudi mole u džamijama, jer taj tihi slijed pokreta, od stojećeg i klanjajućeg pa prema polusjedećem i tako u krug ima neki poseban mir u sebi. Bez obzira na naše kratkotrajno prisustvo, nitko od ljudi koje smo zatekli u molitvi nije obraćao pažnju na nas kao da u tim trenucima nije postojalo ništa drugo doli njih i Boga kojem upućuju svoje molitve i klanjanje. Muzika i pjev koji pozivaju s minareta džamija na molitvu i okupljanje za mene imaju neku magičnu i privlačnu notu i uživala sam svaki puta kada sam to čula.

Tik do glavnog grada Turkmenistana, mjesto je na kojem je sagrađeno preko 20km stepenica koje vode u brda i to se smatra svojevrsnim hodočašćem među lokalnim stanovništvom. Iako nismo hodočastili, iskoristili smo blizinu brda i odmorili se u parku u njihovom podnožju.

U Turkmenistanu, osim živućih postoji i jedan ‘izgubljeni grad’ – Merv, koji je proglašen svjetskom baštinom, a u svojim zidinama čuva ostatke 5 gradova iz različitih razdoblja od kojih je najdojmljiviji i najstariji Erk Kala koji datira iz 6.stoljeća p.n.e., a s čijih se 20 metara visokih zidina može vidjeti cijelo nalazište. Ostaci zidina Erk Kale toliko su specifični i lijepi da krase i neke od razglednica koje se mogu kupiti u Turkmenistanu.

Na putu prema ‘izgubljenom gradu’ Mervu zaustavili smo se pored nepreglednih polja pamuka koji je bio taman zreo za berbu i tamo smo sreli berače koji su radili usred dana na temperaturama preko 40 stupnjeva, zakarabuljeni do vrha glave ali spremni na bliski kontakt sa tuđincima iz male Hrvatske i za njih daleke Europe.

Njima smo bili čista egzotika i iskoristili su priliku pa su i oni nas, čudnu ekipu koja se razmilila između njih ne bi li ih uslikala u akciji, brže bolje pokušali usnimiti mobitelima. U tom međusobnom fotkanju, snimanju i ‘kradomičnom’ branju plodova pamuka nastala je prava pomutnja i samo se po odjeći i boji kose moglo raspoznati tko je tko u tom polju pamuka.

Nakon ukupno četiri dana boravka u Turkmenistanu i puno pređenih kilometara autobusom, vratili smo se u Uzbekistan i to smo pošli s granice direktno za Buharu koja mi je od svih gradova koje smo obišli najviše prirasla srcu i tamo ću se svakako vratiti, ako se ukaže prilika. Od svih hotela u kojima smo bili smješteni najviše me se dojmio hotelčić Minzifa u Buhari koji ima dušu, gdje se doručkuje i pije jutarnja kava u dvorištu pod otvorenim nebom i gdje možete tržiti suvenire, zdjele i ogromne keramičke pladnjeve. Treba samo voditi računa da ništa nije starije od 50 godina budući da sve starije rukotvorine ne mogu biti iznešene iz zemlje, a i za one malo skuplje, a ispod 50 godina starosti trebate imati žig od prodavača i specijalnu potvrdu. Zagledala sam se u jedan pladanj jer je imao finu rustikalnu notu i jako lijepu kombinaciju uzoraka i boja ali naravno, ne samo da je bio preko 50 godina star već je bio iz 19.stoljeća tako da sam svoju sreću s keramičkim tanjurom ipak dočekala zadnji dan u Samarkandu.

Kamo god krenuli, u Buhari je sve na dohvat ruke i ako smo u ostalim gradovima itekako koristili naš kombi prijevoz, u Buhari smo sve znamenitosti i šetnje obavljali s noge na nogu, polako. Taj gradić je specifičan i po glavnom trgu, Lyabi Hauzu u čijem središtu se smjestilo umjetno jezerce sa labudovima, a oko njega pregršt restorana gdje smo navečer pušili šiše i uživali u preobilnim mesnim menijima. Kada vam netko u Uzbekistanu kaže da imate na izbor kebab, onda dva puta razmislite prije nego naručite jer su porcije toliko ogromne da bi se normalna osoba mogla od jedne te iste nekoliko puta najesti.

Inače, većini nas je već nakon prvih par dana boravka bilo previše mesa u obrocima jer iako volimo meso ipak nismo navikli da ga toliko često konzumiramo, za razliku od lokalaca kojima je ono glavni dio skoro svakog obroka.

Buharu pamtim i po tome što sam u nju prvi dan došla iz Turkmenistana sa crijevnim i želučanim tegobama, ali mi je trebalo manje od 24 sata, nekoliko čašica čiste votke i nešto sna da se već prvo slijedeće jutro probudim nanovo rođena i potpuno zdrava.

Karakteristično za taj gradić su i trgovačke kupole koje su svojevrsna poveznica između Buharskih ulica, a otvorene su na sve 4 strane svijeta. Mnogobrojne su, a svaka od njih je ispunjena štandovima sa svilenim maramama, tepisima, torbama i torbicama, ukrasima, suvenirima, muzičkim instrumentima i muzikom i teško je proći kroz kupolu, a ne zaustaviti se makar na tren, ako ništa drugo onda bar da oči upiju to šarenilo boja, materijala i lokalnih, ručno rađenih proizvoda.

Naš lokalni vodič u Uzbekistanu bila je Elena i pamtim jednu toplu Buharsku večer kada nam je polu u šali, a polu istinito rekla da je mahala (obično siromašniji i neugledniji dio grada) koju smo mi vidjeli turistička mahala, ona dnevna i rubna, a da zapravo u ‘pravu’ mahalu nećemo niti ulaziti jer to nije za turiste i da je moguće da se tamo, pogotovo noću, događaju i opasni trenuci. Tako da sam, na moju veliku žalost i nakon inzistiranja u par navrata da vidim ‘pravu’ mahalu, ipak ostala ‘kratkih rukava’ i nisam doživjela ono što inače ‘nije za pokazivanje turistima’.

Dok smo drugi dan pješačili prema staroj Buharskoj tvrđavi (to doslovno izgleda kao grad u gradu) našoj grupi se’priključila’ i jedna mala djevojčica koja je ostala ovjekovječena na nekim fotografijama. Umiljata, iskrena i direktna pokušala je na vrlo tečnom Engleskom užicati sladoled i išla je od jednoga do drugoga dok nije na kraju naišla na mene i dobila taj sladoled koji po njezinim riječima stvarno obožava, a eto, kao slučajno, iza prvog ugla nalazi se jedna škrinja s tom delicijom.

Sa starih zidina Buhare požurili smo nazad u mjesto da bismo prisustvovali popodnevnoj molitvi ispred njihove glavne džamije. Koliko se dalo primijetiti, taj događaj je isključivo za mušku populaciju i koriste ga i kako bi se pozdravili i izmijenili svakodnevne životne zanimljivosti sa svojim sugrađanima. Dolazeći u prostor ispod predivno oslikanih i izrezbarenih svodova džamije, ispred glavnog ulaza, prvo što bi muškarci napravili je izuvanje cipela, a nakon toga rukovanje sa sumještanima i onda molitva.

Zadnji dan u Buhari proveli smo u popodnevnom razgledavanju, šetnji i kupovini, a prijepodne u posjeti 20km udaljenog kompleksa Nukshbandy – ljetne palače posljednjeg Buharskog emira.

U unutrašnjosti kompleksa promatrali smo ljude koji se dolaze moliti na klupici ispod drveta koje je posađeno pored glavne grobnice, a malo dalje smo vidjeli i staro drvo – višestoljetni panj oko kojega vjernici hodaju u krug, prolaze ispod te ga dodiruju i mole se za ispunjenje svojih želja.

Predvečer, prije večere, nekolicina nas se uputila dublje u židovski dio mahale, gdje smo nakratko prisustvovali židovskoj večernjoj molitvi u lokalnoj sinagogi i tako smo uz molitvu priveli kraju naš posjet prekrasnoj Buhari.

Mislila sam da sam pronašla najljepše mjesto na ovom putovanju upravo u Buhari no već slijedeći dan, nakon odlaska prema jurtama i pustinji, shvatila sam da je pustinja ono što sam zapravo čekala i gdje bih željela biti puno duže nego 2 dana koliko smo po planu puta tamo proveli.

A na putu od Buhare prema jurtama zaustavili smo se nakratko u Nurati (davnih dana poznata kao Nur) koju je 327.godine osnovao Aleksandar Makedonski. On je na izvoru pitke vode izgradio vodovod koji se koristi i u današnje vrijeme, a na brdu iznad izvora veliku vojnu utvrdu čiji ostaci i danas stoje i predstavljaju jedno od najstarijih arheoloških znamenitosti te regije.

Organizacija na mjestu gdje smo odsjeli u jurtama je upravo nevjerovatna, sve funkcionira odlično; od sanitarnog čvora i tuševa, do doručka, ručka i večere, unajmljivanja deva, prenošenja stvari i kofera, paljenja logorske vatre. Da, imali smo obje noći veliko veselje jer su tik do naših jurti domaćini zapalili veliku logorsku vatru, a čak smo imali i klupe i organizirani performans koji je, iako kratak, uljepšao naše pustinjske večeri pored vatre.

Jedan sićušni Kazahstanac je na maloj tamburici svirao i pjevao, a ja sam iskoristila momente dok su drugi hipnotizirano slušali zvukove neobičnih narodnih pjesama da odem malo dalje od vatre, u tamu, izujem cipele i zaplešem bosa na pustinjskom pjesku. Tako sam se konačno povezala, u pravom smislu te riječi, sa Uzbekistanom – zemljom koja nas je okruživala većim dijelom našeg putovanja.

Bilo je tu drugi dan i kupanja u gorostasnom i slanom pustinjskom jezeru Aydarkul koje se nalazi u blizini kampa s jurtama. Iako se nisam mogla okupati, bila sam privučena ljeskanjem vode ‘tirkiznog mora u pijesku’ – kako inače nazivaju to jezero pa sam zavrnula nogavice, smočila kosu, hodala jezerom i fotografirala sitne pješčane dine koje je jezero formiralo u svojem plićaku.

A nakon umakanja u tom ‘tirkiznom moru’ domaćini su nam pripremili ručak na obali jezera, u hladu ispod tende, gdje smo u dokolici i priči proveli ostatak popodneva. Predvečer, ususret zalasku sunca neki od nas su se odvažili na dvosatno jahanje dvogrbih deva, koje su, sudeći po pričama, prava rijetkost na putovanjima kroz pustinje svijeta.

Odlično raspoloženje nije nam pomutilo ni to što smo se drugo jutro nekolicina nas probudili izgriženi po cijelom tijelu, neki su rekli stjenice, neki su rekli buhe, no nismo na kraju utvrdili koje bubice su nam pravile društvo te noći u vrećama za spavanje pa smo krenuli dalje, opet prema gradskoj vrevi i užurbanijem životu.

Na putu prema slijedećem gradskom odredištu imali smo nezaboravan podnevni trekking na preko 40 stupnjeva Celzijusa ali pogled na petroglife koji datiraju iz Brončanog doba utješio je i najumornije i najžednije među nama.

I tako se na samom kraju putovanja pred nama ukazao Samarkand za koji mnogi tvrde da je jedan od najljepših ako ne i najljepši grad u Centralnoj Aziji.

Registan trg (na Perzijskom – pješčano mjesto) srce je drevnog Samarkanda i današnja glavna turistička atrakcija grada koji je bio prijestolnica vladara Timura Lenka u 14.stoljeću, a krase ga 3 medrese koje su pročeljima okrenute jedna prema drugoj; najstarija Ulugh Beg medresa sa početka 15.stoljeća, zatim je tu i Sher-Dor medresa izgrađena početkom 17.stoljeća i u istom stoljeću nešto malo kasnije završena treća medresa, Tilya-Kori.

U dvorištima medresa na Registan trgu nalazi se pregršt malih radionica i dućana sa slikama, suvenirima i muzičkim instrumentima pa smo imali priliku uživati u demonstraciji raznolikih lokalnih glazbala u jednoj od njih. Nakon te muzičke pauze odmorili smo se uz besplatan čaj i kavu u jednoj suvenirnici koja ima neobičan slijed prostorija i izuzetno ljubazne vlasnike. Ispred suvenirnice je mali plato na kojem je postavljen tepih pa smo se bacili i u horizontalu i uživali u pogledu na cijelo dvorište medrese sa njezinim trenutnim prolaznicima, prodavačima i nebom iznad sve te buke i šarenila.

Te prve Samarkandske noći sjedili smo opet na Registanu koji je sada bio obavijen tamom, ali je uskoro krenuo ‘sound & light show’ koji nas je vodio kroz povijest ovoga mjesta.

Drugi dan u Samarkandu posjetili smo moćni Ulugh Begov opservatorij inače izgrađen početkom 15.stoljeća, a koji je u to doba slovio kao najprestižnija zvjezdarnica Islamskog svijeta i tada najveća u Središnjoj Aziji. Osnivač zvjezdarnice po kojem je i dobila ime, Ulugh Beg bio je strastveni astronom i zahvaljujuči njemu imamo već iz tog doba prvi potpuniji zvjezdani atlas.

Poslastica na kraju obilaska Samarkanda bila je Shah-i-Zinda nekropola sa mnogobrojnim nebeskoplavim građevinama-grobnicama koje su poredane duž dugačke uske uličice na brežuljku u produžetku kojega se nalazi i klasično groblje. Do same nekropole vodi dugi niz stepenica za koje kažu da vjernici penjući se gore broje koliko ih ima i kada se spuštaju nazad, ako izbroje manje ili više stepenica znači da im molitve neće biti uslišane.

Pokušala sam ih prebrojati penjući se prema glavnoj uličici ali sam se na pola stepenica izgubila u brojanju pa sam odustala od provjeravanja te legende.

U jednoj od većih građevina-grobnica sjedili smo u prostoriji gdje se upravo održavala molitva i melodični glas muslimanskog svećenika učinio je da se opustim i u tom trenutku pronađem stanje unutrašnjeg mira i spokoja.

Za sam kraj otkrivanja Samarkanda nekolicina nas je odabrala modnu reviju lokalne modne dizajnerice, inače po podrijetlu Ruskinje, koja u svojim odjevnim predmetima i dodacima (torbicama, šalovima i kapama) kombinira ručno bojene materijale i ukrase sa tradicionalnim i folklornim Uzbečkim elementima. Rezultat je kvalitetna, šarolika i posebna odjeća koja vjerujem svoju pravu primjenu ima upravo u ovoj kulturi i zemlji jer nešto takvo, iako posebno i lijepo teško da bi bilo nosivo i kod nas.

Zadnji dan našeg putovanja vraćali smo se iz Samarkanda za Taškent gdje smo tih par posljednjih sati iskoristili za još malo razgledavanja glavnog grada Uzbekistana te smo posjetili ogromnu gradsku tržnicu u potrazi za lokalnim delicijama i poklonima dragim osobama koje nisu mogle ovaj puta biti s nama.

Ukoliko na bazaru kojim slučajem dođete u iskušenje kupiti prirodne sokove od cijeđenog voća radije ih odmah popijte nego da ih pokušavate prenijeti kući u cargo prtljazi jer sam ja sa domaćim sokom od crne murve uništila sve do zadnjeg komada garderobe koji sam nosila.

Ako mislite da će vas putovanje u ove i slične zemlje promijeniti, ne varate se.

Iako konkretna promjena uvijek dolazi iznutra, vanjski događaji i podneblja mogu zapaliti onu pravu iskru koja se kasnije rasplamsa u nešto veliko i lijepo.

I zato budite uvijek otvoreni, bez obzira kada i kamo putujete jer najzabavniji i najinteresantniji doživljaji susreću nas upravo onda kada im se najmanje nadamo.

I putujte, kad god vam se ukaže prilika…