‘PUT DO SRCA’

(članak izašao u magazinu Sensa 06/2011, izvorni pdf dokument:  Put do srca – Sensa 06/2011)

Moj prvi susret s učenjem poznatog suvremenog indijskog mistika i duhovnog učitelja, Oshoa, dogodio se zahvaljujući prijateljici koja mi je posudila njegovu knjigu „Intimnost“ u proljeće 2007. I to je bila ljubav na prvi pogled. Kada pogledam unazad, znam da se moja prva inicijacija u njegovo duhovno učenje dogodila upravo tada, u prostoru između riječi u knjizi. Godinu dana ranije prolazila sam kroz mučan proces razvoda i tada su se sva moja uvjerenja o intimnoj ljubavi srušila kao kula od karata. Vjerujem da se upravo zbog toga i javila želja da dublje istražim tu tematiku. Osjećala sam da mi u tom segmentu života nedostaje nešto konkretno da bih mogla imati zdrav odnos prema sebi i partneru, a isto tako sam znala da je moguće živjeti intimnost u svakodnevnom životu. Odlučila sam ne ponavljati u budućnosti iste greške i biti u harmoniji sa svojim srcem i njegovim željama. Čitajući knjigu, shvatila sam da je istinska intimnost spremnost da otkrijem i izložim moju ranjivost i najdublje osjećaje i da taj rizik otkrivanja mora biti utemeljen na vlastitoj unutrašnjoj snazi. Nakon toga pročitala sam mnoge Oshove knjige, pogledala brojna njegova audio i video predavanja kao i knjige drugih autora poput Eckharta Tollea, Anthony de Mella i Wayne Dyera ali upravo ta knjiga označila je početak mojih putova i osobnih istraživanja.

Ona su me, nakon samo godinu dana, potakla da pohađam intenzivnu radionicu u Oshovom centru u srcu Toskane, Osho Miasto, koji je osnovan devet godina prije njegove smrti, a ove godine slavi već 30 godina kontinuiranog rada. Iako sam bila fascinirana nazivima programa koji se nude u centru poput „Ljubav i intimnost“, „Strastveni susret snage i tišine“, „Samoiscjeljenje“ ili pak „Sufi, put srca“ ipak sam se odlučila na pohađanje slikarske radionice jer sam nakon dugo godina te 2008. iznova počela sa kreativno-likovnim izražavanjem. To me je privlačilo još od osnovnoškolskih dana ali do tada nisam imala vremena posvetiti se tome zbog ‘ozbiljnijih stvari’ poput karijere i braka.  Zato sam spontano odlučila razveseliti svoje unutrašnje dijete i zaigrano se obojiti istinskim bojama (tečaj se zove ‘primal painting’). Miasto je u mom sjećanju ostalo obilježeno mirisom lavande, dugim, toplim i prisnim zagrljajima, druženjem, slikanjem, plesom i meditacijama. No, ostavilo je u meni i čežnju da uđem još dublje u Oshov mistični svijet samospoznaje.

Meditacijsko utočište

O najvećem Oshovu meditacijskom centru u Puni sanjarila sam još 2008. ali trebalo je dvije i pol godine i nešto malo hrabrosti da se sama zaputim u daleku Indiju. Puna, koju neki nazivaju i Oxford Istoka, nalazi se na otprilike tri sata vožnje od Mumbaija te je prijestolnica kulture i obrazovanja, a danas se intenzivno razvija i kao glavni industrijski i tehnološki centar u Maharaštra regiji. Osho International Meditation Resort, jedan od najvećih svjetskih duhovnih centara, nalazi se na samo nekoliko minuta vožnje rikšom od užurbanog centra grada, u Koregaon parku, bogatom dijelu s viktorijanskim palačama koje datiraju od vremena britanske vladavine. Iako je glavna ulica i u tom dijelu grada prekrivena gustom prašinom, uličnim prodavačima i zakrčena jurećim vozilima, većina pokrajnjih ulica, kao i ulica koja vodi do samog centra, čiste su i uredne s drvoredima, vrtovima, modernim stambenim kompleksima i čuvarima na ulazima.

Osho je doživio prosvjetljenje u proljeće1953., u svojoj 21. godini, dok je još bio student filozofije na jednom indijskom sveučilištu, a zanimljivo je da je svoju prvu komunu u Puni osnovao točno 21 godinu nakon toga – u ožujku 1974. Sve do tada svoja je učenja dijelio putujući godinama po Indiji i održavajući povremene kratkotrajne meditacijske kampove, javna predavanja i rasprave. Od prvobitno kupljenih 6 jutara zemlje centar se proširio na 40 jutara i doživio mnoge preobrazbe. Osho odlazi 1981. godine iz Pune u Ameriku radi zdravstvenih problema i liječenja, a 1985. kreće na jednogodišnju turneju po svijetu. Krajem 1986. godine vraća se u Punu i na istom mjestu, koje su za vrijeme njegovog petogodišnjeg odsustva održavali indijski učenici, formira drugu punsku komunu koja je službeno postojala do njegove smrti, 19 siječnja 1990. Oshova vizija bila je stvaranje uvjeta za rođenje ‘novog čovjeka’, slobodnog od svih uvjetovanja i ideologija prošlosti. Često tog ‘novog čovjeka’ naziva i Zorba-Buda jer želi naglasiti da je to osoba koja uživa u materijalnom svijetu i slavi život te u isto vrijeme prebiva u unutrašnjoj tišini, svjesnosti i meditaciji.

Centar godišnje posjeti nekoliko desetaka tisuća ljudi iz cijelog svijeta, a najviše ih je u doba „visoke sezone“ – studeni, prosinac, siječanj i veljača. Poseban odjel u centru, Osho Multiversity, upravlja programima za osobni razvoj i kao najveći na svijetu integrira sve postojeće pristupe terapiji: iscjeljujuća znanja Istoka i Zapada, ezoteričke nauke, kreativnu umjetnost, borilačke vještine, tantru, zen, sufizam i meditacijske terapije. Mnogobrojni programi organizirani su u obliku tečajeva i višemjesečnih intenziva u trajanju od 1 dana do 3 mjeseca. Temelj i glavni cilj svih korištenih metoda i tehnika, bilo da se radi na tijelu, umu ili emocijama je meditacija. Zamisao je da se u svega nekoliko dana ili tjedana ciljane terapije stvori temelj koji bi pojedincu omogućio da ostvari ogromnu transformaciju od uma do ne-uma, odnosno da postigne stanje unutarnjeg mira. Okosnicu dnevnih aktivnosti centra čine osnovne Osho meditacije: dinamička u 6 ujutro – revolucionarna katarzična meditacija koju je Osho prezentirao 1970., a postala je njegova najpoznatija i najprakticiranija meditacijska tehnika, Kundalini u 16:15 – nježnija meditacijska tehnika koju neki nazivaju i ‘ženskom’ meditacijom u usporedbi sa Dinamičkom te Večernja meditacija u 18:45 – ‘meditacija bijelih halja’ koja obilježava kraj radnog dijela dana i na kojoj se prikazuju video snimke njegovih predavanja. Osim osnovnih, u centru su učestale i druge meditacije kao što su: ‘Vipassana’, ‘Nadabrahma’, ‘Gourishankar’, ‘Mandala’, ‘Whirling’, ‘No dimension’, ‘Chakra sound’, ‘Chakra breath’, i još brojne druge.

Svatko tko prvi put ulazi u centar mora proći takozvanu ‘jutarnju dobrodošlicu’ na kojoj vas upućuju u rad centra i demonstriraju osnovne meditacije kako bi vam olakšali prilagodbu na svakodnevni radni ritam. Iako je preporuka da se odrađuju sve osnovne meditacije jer su one većinom sastavni dio duljih i ozbiljnijih treninga nitko vas neće kontrolirati i zapravo, kao i u životu, na vama je da odaberete što vam i kada odgovara za vrijeme boravka. Jer pored ljudi duboko uronjenih u meditaciju i terapije možete susresti i ljude koji su tamo došli uživati u plesu, plivanju u velikom bazenu na otvorenome ili ljenčarenju u ležaljkama na suncu. Unutar centra postoje dvije mogućnosti stanovanja. Prva je ‘Guesthouse’, mali hotel uređen u jednostavnom zen stilu ali pristupačan ljudima sa dubljim džepovima, a druga je da se prijavite za rad u centru (takozvani ‘living in’ program) koji traje minimalno mjesec dana i gdje je u cijenu uključen skromniji smještaj u centru zajedno sa dnevnom propusnicom za ulazak. U blizini centra nalazi se i nekoliko hotela, a isto tako postoji i mogućnost privatnog smještaja u obližnjim ulicama što sam i planirala za sebe jer je to bila cjenovno najjeftinija opcija. Zanimljivo je da sam provela preko mjesec dana pokušavajući pronaći privatni smještaj, no bez uspjeha, i onda sam nekoliko tjedana prije puta zaključila da sada očigledno nije ‘moj red’ za trening i odlazak u Indiju pa sam odustala od cijele priče. Nakon par dana dobila sam novi kontakt za smještaj i u samo nekoliko sati uspjela sve dogovoriti tako da je otpuštanje važnosti i spremnost na odustajanje od planova urodilo plodom. Jedini pristup art terapiji koji je mene zanimao jedan je od duljih programskih treninga koji je u ponudi centra jednom godišnje pa sam se radi toga i zaputila do Pune, a moja prvotna namjera bila je otići u centar, završiti 15-dnevni trening za art terapeuta i nakon toga se vratiti kući. Taj plan se, na moje veliko veselje, u potpunosti izjalovio pa sam ostala na treningu i u Puni više od mjesec dana.

Od prvog ulaska u centar ostala sam fascinirana ljepotom prirode i brigom ljudi koji u njemu rade da sve funkcionira savršeno. Drvoredi, vodoskoci, ogromna stabla bambusa, ugodan spoj crnim mramorom obloženih fasada dvorana i bijelim mramorom popločenih puteljaka i velikog središnjeg polja – Buddha Grove-a te zelenila svuda uokolo isijavaju mir i spokoj na svakom koraku. Čak je i kafić u samom središtu centra koji je tijekom dana prepun ljudi oaza mira, osmjeha i ugodnog druženja starih i novih prijatelja.

Bez obzira na koju vrstu terapije ili treninga se odlučili, jedno je sigurno: svaki trenutak svakoga dana prolazit ćete kroz velike, korjenite transformacije, a na površinu će, između ostalog, izlaziti i vaši strahovi i traume i ako ste spremni imat ćete mogućnost da ih transformirate i otpustite. Vaša osjetila, tijelo i emocije reagirat će na okolinu i ljude i imat ćete osjećaj da ste u samo tjedan-dva odradili nekoliko mjeseci svakodnevnog života.

To je sasvim normalno jer je sve što radite i doživljavate u takvom okruženju pojačano i pokreće puno unutarnjih procesa koji se i u normalnom životu događaju, ali tijekom duljih razdoblja. Ovdje, u jednom danu, prolazite kroz intenzivne momente beskrajne sreće i smijeha pa nakon toga tuge i plača i onda možda opet smijeha da biste između toga svega imali trenutke praznine, spokoja i ponekad dubokih, konkretnih uvida.

Art terapija

Većina nas koji smo došli na trening kod Oshove učenice, japanske slikarice i zen-učiteljice Meere Hashimoto, bila je spremna na veliku transformaciju i svi smo željno iščekivali početak rada na sebi. Naš dnevni radni ritam počinjao je sa jutarnjom dinamičkom meditacijom da bismo nakon toga i doručka svaki dan oko 9 sati kretali s plesnim meditacijama, slikanjem i čestim grupnim dijeljenjem iskustava koja su nam uvijek iznova na lica mamila i osmjehe i suze.

Neke osobne priče bile su vrlo potresne i dijeleći ih s ostatkom grupe, uz terapijsku podršku naše voditeljice, uspijevali smo pronaći izvore trauma i započinjali s njihovim iscjeljivanjem. Kad bismo mogli napraviti presjek i pokazati sve nas na početku treninga i na kraju, došli bismo do identičnog zaključka: to nisu više bile iste osobe.

Nakon Osho Miasta znala sam da je moguće u svega nekoliko dana proživjeti iznimno snažno iskustvo ali sam to smetnula s uma pa sam se ubrzo našla u vrtlogu osjećaja. Naizgled jednostavan zadatak da pronađemo partnera za noćnu sesiju slikanja vratio me unazad u vremenu jer su me u Italiji za isti zadatak ljudi nemilosrdno odbijali.

Kada nam je učiteljica zadala da do sutra navečer nađemo nekoga znala sam da moram dovesti mušku osobu za partnera. Cijeli taj dan provela sam u sumanutom traženju idealne osobe ali sam se opet susrela sa odbijanjima pa sam odlučila da nema smisla dalje se terorizirati i pozvala jednog poznanika da mi se pridruži. Malo me mučilo što mi je za oko bio zapeo još jedan potencijalni partner za slikanje ali sam onako obeshrabrena odbijanjima jednostavno odustala i nisam mu niti prišla. Na moje veliko iznenađenje, taj isti muškarac je slijedeće jutro osvanuo u našoj grupi kao prevoditelj i od tog momenta nastavio biti s nama na treningu. Prepoznavši koliko me to s nalaženjem partnera potreslo morala sam to podijeliti na slijedećem grupnom sastanku. Učiteljica mi je savjetovala da se opustim, ne uzimam stvari toliko ozbiljno te da odem na tjednu večernju zabavu u centru i dobro se provedem. Isprva sam odbila tu ideju ali sam shvatila da nema razloga da ne odem na ples pa sam ipak otišla i odlično se zabavila. Na toj zabavi predstavio mi se i moj potencijalni partner za slikanje – prevoditelj kojem sam postala simpatična nakon što sam pred grupom iskreno i otvoreno iznijela svoje traume vezane uz strah od odbijanja.

Iako sam prije početka treninga imala jasnu viziju zašto sam u centru i što trebam napraviti već u tih prvih nekoliko dana moje me srce odvelo u sasvim drugom smjeru. Pored svih prekrasnih ljudi koji su postali dio moga života u njega se ušetala i romantična ljubav s ‘prevoditeljem’ koja je, unatoč svim očekivanjima, srušila ostatke mojih obrambenih mehanizama, zidova i maski i kojoj sam se iskreno i djetinje naivno prepustila. Zahvaljujući njoj, moje prvo putovanje u Indiju i Oshov centar bogato je i prekrasno iskustvo koje je obilježilo put do moga srca.